Svjedočenja

13.04.2011., poslije podne

Izlječenje satnikova sluge (19b)

Pročitao sam tekst. Ušao u razmatranje. Gledam kako s Isusom ulazim u Kafarnaum. Isus me grli jednom rukom i tako hodamo. (….)
Razmatrao sam i slučaj svoje bake. Tema je prigodna. Ona je u rasulu, moja obitelj je s njom u rasulu, ništa ne "štima" u našim odnosima. Dapače, stalno neki okršaji i dodatni tereti, stalno ranjavanje. I kad će to više prestati? Gledam kako Isusa mole Njegovi sunarodnjaci, kojima se rimski satnik sviđa. Sviđa im se jer ih voli, voli te Židove. Čak im je i sinagogu napravio, hvale satnika Isusu. Postoji prijateljstvo između onih koji se po ljudski gledano ne bi trebali voljeti; prijateljstvo između pogana i Židova, okupatora i potlačenih. Prijateljstvo između onih, koji ne samo da nemaju neke "pozitivne" veze među sobom, već su i neprijatelji. A ipak, nisu neprijatelji. Židovi se brinu čak za satnikova slugu, po ljudskom gledano, čovjeka s kojim ne bi trebali imati nikakve veze, a ipak im je stalo. Isus može ozdraviti i moju baku; njezin duh, dušu i tijelo. Ako hoće, može je ozdraviti odjedanput. Njemu ništa nije nemoguće. Ovdje zapažam kako Isus čini čudo. Ozdravio je satnikovog slugu po vjeri drugih, satnika i Židova. I to tako da nije fizički ni ušao u kuću u kojoj se nalazio bolesnik. I već mi se unatrag nekoliko razmatranja vrti misao kako Isus kad čini čudo, to čini da bi se proslavio Otac nebeski i Isus sam, kao Bog. I nije to egoistična slava, to je slava u kojoj ćemo u vječnosti imati udjela, slava na našu korist. Znači Isuse, za baku ipak moram nešto učiniti što je javno, nešto vidljivo što će te proslaviti. Vidljivo, a da je dobro. A što to? Pada mi na pamet definicija sakramenata: vidljivi znak nevidljive božje ljubavi – milosti. Da, kad bi se barem preobratila, spoznala svoje grijehe, bila u miru sa ljudima i sa tobom. Ne znam, Ti znaš tko je kakav i koliko mu je uopće dano. Ti sudi. Al opet, pa ide ona na misu i šta ću ja sad tu. I vjerojatno prima sakramnete. To mi sve skupa djeluje glupo, da ja sad nešto radim po tom pitanju. Ni ne bi me nitko shvatio ozbiljno, ispao bih glup. I osjećam se glupo. I bilo bi otpora, rekli bi ljudi da šta ću ja sad nju spašavat. Još ću se i posvadit sa svojima. A i tako i tako će za dva tjedna doć doma. I ne znam što nas sve skupa čeka tada, opet isto ili gore. I možda rasulo cijele obitelji. Al' eto, trpit ću, s tvojom pomoći. I prilažem to trpljenje i "pogotke" što je primam od nje, neka je na njezino spasenje (ovo radim već u nazad nekoliko mjeseci), kad si nedugo i sam rekao: "izdrži, bit će teško, ali izdrži". Kako djetinjasto, bolje da nitko ne zna ... a opet, to su radili i sveci (možeš mislit, di sam ja od svetosti). U redu, ne osjećam da to ima ikakve veze i ne mislim da će biti plodova, ali evo, sada kažem Tebi – racionalnom i suhom vjerom: "neka minimumom moje vjere ona ozdravi, duhom, dušom i tijelom, ali kako ti hoćeš". I evo, Djevice Marijo, ti svojom vjerom nadodaj, jer u svoju sumnjam. Ništa, ići ću do velečasnog L. i posavjetovati se, pa nek joj netko već od svećenika dadne malu katehezu (baš će ona shvatit to, možeš mislit) ili barem sakramente ozdravljenja – ispovijed i bolesničko pomazanje. Joj kak' će me u čudu gledati. Ali opet, neka razmatranja mi se poklapaju sa konkretnim situacijama, pa ... možda je i ovo takva, Tebi je sve moguće. Ali eto, hvala ti da je ne mrzim, a i ovo je ljubav iako osjećajno prema njoj nema ništa. Ali znam, racionalno znam da je ljubav često konkretni čin bez osjećaja. I hvala Ti na tome. Evo, vjerujem da će Isus djelovati barem po minimumu te ljubavi iako po ljudski nema razloga da ju volim.

Osvrt (nakon nekoliko tjedana):

Baka je umrla nekoliko dana nakon toga. Moram priznati, to nisam očekivao. Bila je na psihu bolesna, ali se, barem tada, prema mojim saznanjima držala dobro. I kad sam je zadnji put vidio, bila je fizički prilično dobro, koliko je to u njezinim godinama moguće. Kretala se, naseljem, gradom, obavljala čak i papirologiju. Tek nekoliko dana nakon ovog razmatranja sam je posjetio u bolnici. Tada sam pomislio da se neće vratiti živa iz bolnice. Stvari su mi postale jasnije. Počeo sam povezivati stvari sa ovim razmatranjem i cjelokupnom situacijom. Baš kada sam je išao posjetiti i vidjeti da joj pozovem svećenika, naišao sam u posjeti njoj zajedničkog rođaka – mog krizmanog kuma. Kuma s kojim sam ja, kao i dio moje najuže obitelji izgubio kvalitetne veze. Naime, s bakom godinama nismo bili u dobrim odnosima, i na žalost, ona sama je posijala dosta otrova i odvojila nas od ostatka obitelji. Sad kad se osvrnem, rekao bih da je ona psihički bolovala već godinama i iz njezinih, očito izmišljenih priča, koje su trovale sve odnose, to se dade iščitati. I nakon odluke da ću joj pozvati svećenika, nisam baš bio brz u tome. Bilo je otpora u meni. Ali, pozvao sam joj ga. Molio sam Gospodina da je održi na životu dok on ne dođe. Umrla je dan nakon što je primila svete sakramente. Ostaje vjera da je sve u redu i da Gospodin čeka i hita spasiti dušu do zadnjeg trenutka. Vjerujem da je u vječnosti sa Njime.

Na dan kad je bila sveta misa zadušnica trebao sam ići na izlet u jedno svetište. I borio sam se sa time. Ma ..., nek idu drugi na misu, mogu ja i na neku drugu zadušnicu, kao da će njoj baš "extra" pomoći moje molitve. Naravno, ovo su bile misli s kojima sam se borio, no ujedno sam prepoznavao da to ne dolazi od Boga. I imao sam na pameti što kažu Isusovci: "djeluj suprotno". Odlučio sam otići navečer na misu (pun nekog čudnog otpora, ali prepoznavši od koga dolazi – Neprijatelj božji). Bilo je tu još rodbine s kojima godinama nismo komunicirali i pred kojom je moja najuža obitelj bila ocrnjena. Osjećao sam se tako "suho". Posebno tokom pretvorbe. Molio sam: "Isuse, predaj Ocu moju molitvu; molim te za njezinu dušu, jer znam da iako ništa ne osjećam ti moliš; ti možeš sve, što god to bilo". Nakon svete mise, tata, ja i rodbina došli smo kući. Red je da se dođe, rekli bi u narodu. I tako, pomalo ukočeno počela je priča. Tokom te večeri, iznijela se istina, u ljubavi. Dogodilo se veliko ozdravljenje, barem početak ozdravljenja odnosa. I svi smo osjetili takvo olakšanje. Skinuo se jedan veliki teret neistine, zabluda ... i publici koja ovo čita možda nisu niti bitni detalji. Bitno je da Isus može sve. Volio bih, kad bi ovo malo svjedočanstvo potaklo srca na istinskiji odnos s Isusom, osobno i po Njegovoj Crkvi – posrednici svetih sakramenata – vidljivih znakova nevidljive božje ljubavi. Gospodin je nevidljivo razmatranje pretočio u vidljive znakove svoje prisutnosti u mom životu. I hvala Mu!

DV 2010/2011 (Duhovne vježbe u životu od 30 tjedana), Tjedan: 19
19. Lipanj 2011., Vedran