Svjedočenja
b) Lk 23,26-32 Križni put
I ja sam jedna od Jeruzalemskih žena koje plaču za Isusom. Plačem, Isuse, jer te ljubim, a vidim da trpiš. Vidim tvoj teški korak, izmučeno i tužno lice. Uhvatili su i prisilili Šimuna Cirenca da ponese križ, ali ne da Tebi pomognu, nego da ponize Krista Kralja, sina Božjega. Da pokažu tvoju nemoć. A mi, svi idemo za Tobom Isuse, ali nitko da se primi tvoga križa. Kad bi barem sa njega svatko uzeo svoje grijehe, Ti ne bi imao što nositi. Mogao bi hodati uzdignute glave. Ali ne, Ti si odlučio ponijeti naše grijehe, pa makar i padao pod njima. Žene Jeruzalemske plaču, ali kako je tek tvojoj majci sve to bolno! Težina njene boli me podsjeti na to kako sam uvijek mislila da je najteži križ nerotkinje. Ali Isuse, sada vidim da postoje i teži križevi - križ majke koja trpi gledajući muke svoga djeteta. Dolazim do Marije i grlim je. Ljubim je i želim uzeti dio njene boli. Sjećam se, Isuse, kako mi je naša Majka omogućila da podijelim s njom radost Tvoga rođenja. Dala mi je da Te, tako malog, novorođenog i nevinog držim u svom naručju i da Ti predam sve svoje neiskazane majčinske osjećaje. Sada, ja želim s Njom podijeliti bol Tvoga trpljenja. Oprosti mi Isuse što sam precijenila križ nerotkinje.
Isuse, želim uzeti dio tereta koji nosiš. Nemam snagu podići tvoj križ, ali ako s njega skinem svoje grijehe, bit će ti lakši. Molim te za snagu da uklonim svaki, pa i najsitniji grijeh s Tvog križa, Isuse moj trpeći.
Priđe mi Marija, zagrli me i reče: "Nećemo plakati. Naš mir će Isusu dati snagu."
Isti čas suze prestanu teći, u mene uđe čudesan mir. Hvala i slava Isusu, jer samo On može muku pretvoriti u mir.
DV 2010/2011 (Duhovne vježbe u životu od 30 tjedana), Tjedan: 25
12. Travanj 2011., Mara