Svjedočenja

Velika subota - razmatranje Muke u cjelini

Razmatrajući Isusovu muku i smrt u cjelini, opet sam vidio kako učenici, neosjetljivi na Isusovu bol i patnju, spavaju, a vidio sam i žene kako vjerno prate Isusa, suosjećajući s Njim, s Njegovom boli, tjeskobom. I ja sam se opet našao s učenicima, i ja sam zaspao kao i oni, neosjetljiv na Njegovu bol i tuđu bol općenito. Zamolio sam za milost malo ženskog srca u svojem srcu, za malo sućuti za Isusovu patnju, a u molitvu sam uključio i Majku Mariju.
I dobio sam milost i vidio sam Majku kako drži Sina u naručju, ali ne sama, nego zajedno s križem: cijeli križ sa svojim Sinom položila je sebi u krilo i promatra ga u tišini, bez riječi, čini se bez boli i tuge. I vidio sam kako se križ pretvara u mač koji joj skupa s Djetetom probada prsa i ulazi u srce. Majka se ne miče, ne opire se, dapače, sama podupire mač-križ sa svojim Djetetom i još ga jače zariva u svoje srce. Vidim da nije tužna, ni traga od boli i suza, a više ne vidim ni mač.
Sada se Marija smiješi pa iako probodena srca, pokazuje mi na prsa i govori: ovdje je moje blago, moje Dijete. Skrila sam ga na najsigurnije mjesto. Odavde mi ga više nitko nikad neće moći uzeti, mučiti i ubiti. Moje Dijete više nije mrtvo. Živo je i uvijek će ostati živo u mojem srcu. Ni progonitelji, ni mučitelji, ni lažni suci više mi ga neće odvesti, mučiti i lažno mu suditi.
To mi Marija govori i sve jače pritišće svoja prsa, svoje srce. I sve je radosnija, smiješak je sve širi, vedriji. I što jače pritišće svoja prsa, to je oko nje sve jasnije, svjetlije. Crvenobijele zrake izviru iz cijela njezina bića i to Svjetlo odnosi maloprijašnju maglu i tamu. Ta toplina dopire i do mene, obasjava me i grije. Ni ja više nisam u mraku, u ledu, u grču, u tuzi. Osjetio sam da je dio Isusova mača-križa prodro i u moje srce i postao njegovim dijelom, dijelom moje duše, mojega tijela, mojega duha. Miran sam, u tišini, u utjesi, spokojan.
Zahvalio sam Mariji na daru svoga Sina i toplini majčinskoga srca i križa u njemu. Zahvalio sam Mariji što se nije uplašila mača, što nije pobjegla, nego ga je prigrlila, čvrsto primila i zauvijek pohranila u svoje srce. Zahvalio sam joj i na daru jer sam u svojem srcu osjetio njezino majčinsko srce, srce žene koja neizmjerno ljubi. Pa neka je to srce i žensko - bitno je da je dio mojega, da ljubi, da osjeća, suosjeća i vidi bol i radost.

DV 2009/2010 (Duhovne vježbe u životu od 30 tjedana), Tjedan: 26
18. Travanj 2010., Šimo